Poetska kantilena o djetinjstvu

Knjizi Posljednji parobrod Vukovarom mogli bismo dati dvostruku putovnicu: poetizirani prostori imaginacije i neposredan način idealiziranja grada i vremena u kojem je način komunikacije blizak, a distance se združuju osmišljene poetskom ravnotežom u kojoj su slike neposredne i uvjerljive, a osjećaj vlastitoga postojanja čist i ljudski topao, koji ništa ne zaboravlja: „Možda bi taj miris Dunava trebalo pakirati u bočice i nositi ga sa sobom svugdje, pa da mogu kada osjetim potrebu upiti malo toga mirisa. Tek toliko da me vrati u stare i sretne dane djetinjstva i rane mladosti, da me na trenutak makne iz ove svakidašnjice i problema koji me trenutačno muči.“

Sveprisutna nostalgija i magnetizirani afiniteti jasno su artikulirani i žive osebujnu otvorenost životu u kojem se spaja intelekt i imaginacija. To je pjev o nekadašnjem gradu Vukovaru koji je bivstvovao srodnim suglasjima, neposrednim i prirodnim riječima koje odaju spokoj i jednostavnost življenja: Vukovar i Dunav bili su sinonimi: „I neki drugi ljudi osjetit će tu našu sreću, smirenost ili ushit, ljepotu koju nosimo u duši. Pitat će Dunav o nama kao što smo i mi pitali o onima koje smo tek zamišljali. “Povezanost jednog svijeta koji je postojao! Bez imalo spisateljskog napora, autorica je osmislila vlastitu sanjariju u impulsima zapisa i sjećanja. I slijed događaja i proživljenosti nisu nepomične slike djetinjstva, već je to put zavičajnih uspomena u vremenu koje nas nemilice troši.

Izd. Funditus, Zagreb, 2021.

Arheologiju osjetilnog autorica je kreativno osmislila nepotrošenim vibracijama u ljepoti sjećanja koja dopiru do sama izvora bića. Komunicirajući nam čistoću zapisa u jednostavnosti kazivanja, doživljavamo reimaginativnost koja je istinski žal za nestalom čarolijom jednoga grada.

Obuhvativši memoarsko bogatstvo u 24 zapisa i sjećanja, čemu pridodajem i kreativni vrh pogovora Vukovar u duši književnice Nevenke Nekić, autorica Slađana Petrović dosegnula je delikatnost sjećanja u simbolici napisa ispred memoarskih cjelina. Tako su u te simboličke zapise uvršteni Antoine de Saint-Exupéry (Mali princ), Ernest Hemingway, Josip Kozarac, Tin Ujević, Miroslav Krleža (Čežnja, Uspomene u nama), Dobriša Cesarić, Duško Trifunović (Ima neka tajna veza), Nevenka Nekić, Dragutin Tadijanović (Dugo u noć, u zimsku gluhu noć), Ivo Andrić (Znakovi pored puta), Marcel Proust (U potrazi za izgubljenim vremenom), Antun Branko Šimić (Opomena) i slijed drugih znakovitih ulomaka odabranih pisaca. Budući da knjiga zapisa i sjećanja Posljednji parobrod Vukovarom ne donosi stravične opise ratnih razaranja u Vukovaru ni tragične slike nasilja, obnavljajući samo snove uspomena o gradu koji sada živi svojim životom, možemo ovaj ogled o knjizi Posljednji parobrod Vukovarom dovršiti ulomkom koji spaja poetsku kantilenu o djetinjstvu i istinske prozne reminiscencije: „Svladamo li prostor, ostaje nam samo ovdje. Svladamo li vrijeme, ostaje nam samo sada. Zar ne misliš da ćemo se na tom putu, između Sada i Ovdje, ipak povremeno susretati?“ (Richard Bach, Galeb Jonathan Livingston).

Iako su ovi memoarski zapisi i bogatstvo sjećanja iz nekog drugog vremena, iako danas živimo u svijetu silnih proturječja, ostaje nam na raspolaganju, nakon čitanja knjige, doživljaj pronađenoga djetinjstva koje nije anonimno, jer oživljava naše uspomene, naša sjećanja, otvarajući nam mogućnost prijateljskog unutrašnjeg dijaloga s onima kojih više nema.